Predsjednik Francuske po drugi put je stao na grablje, i njihova duga drška ponovo ga je zveknula po licu.
Francuski proizvodi nestali su s polica u arapskim i turskim radnjama; usred pandemije poletjele su glave s ramena; proključale strasti, srdžba, prizvuk građanskog rata. „Vous l’avez voulu“ – sami ste tražili, Emanuele Makron! Isto smo već vidjeli 2015. Zašto ste pritisnuli dugme Replay? Svako može nagaziti na grablje jedanput, ali učiniti istu grešku dvaput nije znak bistrine, osim ako je ovakav odgovor upravo ono što se htjelo.
Makron je sigurno bistar tip. Imao je dobrih razloga da isprovocira muslimane u Francuskoj. Ne budući čovjek ideologije, htjeo je da ukrade glasače desnice od gospođice Le Pen.
Već viđeno je ponovo pokrenuo Šarli ebdo. Mali satirični časopis neznatne umjetničke vrijednosti, koji obično objavljuje karikature lošeg ukusa kojima je mjesto na zidovima javnih toaleta, ne bi mogao opstati bez novčane podrške francuske vlade. Sad je ponovo objavio skarednu karikaturu Muhameda. Muslimanskim imigrantima i njihovoj djeci nije prijala takva uvreda svoje vjere.
Da biste bolje razumjeli, zamislite da se neko u prisustvu Jevrejina grohotom nasmije na pomen Holokausta. Čak ni tihi i staloženi ljudi ne vole kad ih neko vrijeđa. Sama pojava karikature nije bila toliko značajna dok joj Makron nije dao javnu i dobro organizovanu podršku. Pozdravio je objavljivanje karikature i dodao nekoliko probranih i uvredljivih fraza protiv islama. To je bio okidač.
Tartif bi bio ponosan na Makronove riječi da je Šarli ebdo pravi nosilac francuskog republikanskog duha i ljubavi prema nesputanoj slobodi izražavanja. Ne bi valjalo ni da je istina, a nije. Francuska, i čitav svijet, usred su ogromne ofanzive na slobodu govora.
Fejsbuk ukida naloge i uklanja objave, Gugl potiskuje nepodobne sajtove iz pretrage. Predlog novog zakona o suzbijanju mržnje u Škotskoj predviđa kriminalizovanje izražavanja nepodobnog mišljenja čak i u sopstvena četiri zida.
Francuska je na čelu juriša na slobodu govora. Novi zakon predviđa zabranu „govora mržnje“ na društvenim mrežama, obavezujući internet platforme i programe za pretraživanje da uklone sporne sadržaje – uključujući vjerski fanatizam – u roku od 24 časa, uz prijetnju novčanom kaznom od preko milion evra. Ovaj i drugi zakoni za suzbijanje mržnje primjenjuju se za zaštitu Jevreja, ali – začuđujuće – ne i muslimana i hrišćana.
Glavnom uredniku Šarlija ebdoa poznate su te diskriminatorske odredbe, i podržava ih. Kako je poslije susreta s njim napisao novinar Spajkda: „Bijar [urednik] nije pristalica potpune slobode govora. Podržava francuske zakone kojima se kažnjava poricanje Holokausta i izražava naklonost prema zakonima o govoru mržnje.
Podržava istragu protiv francuskog komičara Didonea, više puta hapšenog zbog izjava da je Šoa nebitan događaj. ‘Ne smijete govoriti protiv Jevreja, ali napadati vjeru siromašnih muslimanskih imigranata sasvim je u redu, jer su to ljudi bez ikakvog značaja, koji bi valjalo da nauče ko im je gazda i koja je prava vjera njihove nove domovine (da napomenem: nije hrišćanstvo). Prave li probleme – utoliko bolje, jer se onda po njima može žestoko udariti’.“
U teoriji, u Francuskoj je zakonom zabranjeno vrijeđanje muslimanske (ili hrišćanske) vjere. Evropski sud za ljudska prava presudio je u tom smislu u nekoliko slučajeva – npr. Institut Oto Preminger protiv Austrije, Vongrouv protiv Ujedinjenog kraljevstva i Pusi rajot protiv Rusije, gdje je u obrazloženju presude između ostalog stajalo:
