Home POGLEDI IZ TAJNIH ARHIVA: LIKVIDACIJA SRPSKIH AKTIVISTA U INOSTRANSTVU NASTAVLJENA JE ČAK I...

IZ TAJNIH ARHIVA: LIKVIDACIJA SRPSKIH AKTIVISTA U INOSTRANSTVU NASTAVLJENA JE ČAK I POSLE TITOVE SMRTI

819
0
SHARE

Uloga UDBe u likvidacijama uglednijih članova srpske političke emigracije. Na desetine aktivista u Evropi i SAD žrtve “državnog terorizma”

U decembru 1971. godine pojavio se jedan krajnje zanimljiv dokument Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Srbije, odnosno Službe državne bezbednosti. Pod oznakom strogo poverljivo – isključivo za ličnu informaciju, na 72 strane data iscrpna analiza “Neprijateljska aktivnost srpskih i albanskih imigrantskih organizacija na Zapadu usmerena prema našim građanima na privremenom radu u inostranstvu”.

Ova informacija, upućena na tri stotine adresa, najvišim saveznim i republičkim funkcionerima, šefovima Službe bezbednosti i operativcima objašnjava nastanak i sastav političke organizacije na Zapadu, njihova programska načela i neposredne aktivnosti, sa imenima svih članova i njihovih simpatizera.

Na prvi pogled ništa neobično. Svaka država ima pravo da se brani od onih koji podrivaju njenu stabilnost i bezbednost, bez obzira na ideološka i politička opredeljenja. Ono što bode oči u ovom dokumentu je zaključak u uvodnom delu koji otkriva selektivan odnos ondašnje države prema emigraciji.

U zaključku se kaže: “Bez obzira na kasnija brojna emigriranja, stoji činjenica da su srpska i albanska emigracija, koja potiče iz redova kvislinga i saradnika okupatora, činile i danas čine osnovu neprijateljskog delovanja emigracije prema zemlji.”

Ustaška emigracija, i to u vreme kada u Hrvatskoj buja Masovni nacionalni pokret, takozvani Maspok, samo se ovlaš i sporadično spominje:

“Pavelić i vlada NDH, upravni aparat i vojne jedinice ustaša i domobrana i veliki broj civilnih lica, koji su pobegli u Austriju a zatim, tokom 1945-1946. godine, u Italiju i druge evropske zemlje. Ustaše i domobrani nisu ostali u vojnim formacijama, ali su smešteni u logorima Permo i Modena u Italiji zajedno sa civilima.”

Ove dve rečenice i ništa više, ali dovoljno da pobudi sumnju da se ova informacija nije baš slučajno pojavila. Po svemu sudeći, ona je trebalo da posluži kao opravdanje za krvave obračune sa srpskom političkom emigracijom, koji su se dešavali tih godina.

Naime, u to vreme, na desetine srpskih političkih emigranata pale su kao žrtve jugoslovenske posleratne prakse državnog terorizma. Širom Evrope, u SAD i u Kanadi, likvidirani su viđeni i ugledni srpski emigranti.

U domaćim medijima to je objašnjavano kao međusobni obračun zbog političkih nesuglasica i prestiža. Nažalost, ni danas, pola veka kasnije, nije rešen nijedan od ovih mnogobrojnih slučajeva fizičkih likvidacija.

A spisak ubijenih je poduži: Andrija Lončarić, Bora Blagojević, Ratko Obradović, Jakov Ljotić, Sava Čubrilović, Miodrag Bošković, Uroš Milićević, Dragiša Kašiković, Bogdan Mamula, dr Mihailo Naumović, Borislav Vasiljević, Rade Panić, Dušan Sedlar, Jovo Caričić…

Nepobitna je činjenica da ove akcije tajne policije počinju tek posle Rankovićevog pada i reorganizacije i federalizacije Udbe. Tek tada započela je serija ubistava srpskih političkih emigranata, prvo u Evropi, a potom i u SAD i Kanadi.

Prva žrtva bio je Ratko Obradović, pisac, novinar i urednik “Iskre”. Nekadašnji bliski saradnik Dimitrija Ljotića ubijen je u svom stanu u Minhenu, 17. aprila 1967. godine. Dakle, nakon nepunih devet meseci od Rankovićevog političkog pada, i nepuna dva meseca od “svetosavske bakljade” u SAD i Kanadi.

Potom je likvidiran Andrija Lončarić, bivši oficir za vezu između Draže Mihailovića i izbegličke vlade u Londonu. Osnivač i “mozak” SOPO. On je ubijen sekirom u svom stanu u Parizu, 6. marta 1969. godine.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here