Home POGLEDI SRPSKI ISTORIČAR NAPRAVIO POMETNJU: DREVNA TROJA JE USTVARI SKADAR, SRPSKA SREDNJEVEKOVNA PRESTONICA-...

SRPSKI ISTORIČAR NAPRAVIO POMETNJU: DREVNA TROJA JE USTVARI SKADAR, SRPSKA SREDNJEVEKOVNA PRESTONICA- OVO SU ČINJENICE

1040
0
SHARE

Stihovi „Ilijade“ su s dragocenim sadržajem, uverava nas M. Jaćimović. Oni otkrivaju i najprisutniju odliku reke Zete u Crnoj Gori. Veruje da se Zeta, u vreme Trojanskog rata, zvala Esep, a dolina kroz koju je tekla – Zelija. Stih kaže, da Esep protiče pored najniže strane Idske planine, a Jaćimović vidi, da je reč o Prokletijama, jer se prema Zeti nadnosi najniža strana ove planine.

Još jedna osobina Zete se prepoznaje u stihu „Ilijade“ – voda joj je tamna (crna) zbog izobilja algi, koje su uslovljene njenim sporim tokom. Pogledajmo:

„Koji od Zelije behu, od Idske najniže strane,
Imućni ljudi što crnu Esepovu piju vodu,
Te Trojance sin Dikaonov vođaše svetli,
Pandar, koga je sam Apolon obdario lukom“.

Strane sveta u „Ilijadi“ upućuju na Skadar

Ako se zna da su Peoni živeli oko srednjeg toga Vardara, onda je tačno da im je Skadar bio na severozapadu, kako se u „Ilijadi“ određuje položaj Troje. Peonski vođa je bio Asteropej i on je svoje vojnike vodio do Troje peške. Da je Troja bila u Turskoj, kako tvrdi Šliman, onda bi Peoni morali da preplove Egejsko more i ne bi putovali samo peške, kako to piše u „Ilijadi“.

Jaćimović navodi i studiju o Troji Aristida Vučetića, u kojoj je upozorenje, da je Dardanija, kojom je vladao Prijam, imala izlaz na istočnu obalu Jadrana, u današnjoj Dalmaciji.

Prema tome, teško je poverovati u Šlimanovu tvrdnju, da je glavni grad te Dardanije bio na Hisarliku. Bila bi to ogromna država i onda se na Balkanu i Maloj Aziji ne bi nalazile tolike državice – učesnice u Trojanskom ratu.

Srpski pogrebni obredi u „Ilijadi“U „Ilijadi“ su opisani srpski pogrebni obredi – oni kojih se Srbi pridržavaju i danas i jedan upražnjavan do Srednjeg veka. Prepoznaju se u stihovima o pogibiji najvećeg trojanskog junaka – Hektora.

Kao i danas, žene su se, posle smrti rođaka ili supruga, oblačile u crno. Prvi obred je naricanje, ili tužaljka, za pokojnikom. Jedna žena glasno nariče, a druge je, plačom i tišom kuknjavom, prate. Danas je taj običaj prisutan kod Srba – najviše u Crnoj Gori, Hercegovini i Bosni. U ovim pokrajinama bi i danas žene plakale za Hektorom, kao što je to činila njegova majka Hekaba – pre više od tri milenijuma:

„Tužnjavu bolnu Hekaba međ’ ženama trojanski poče:
‘Sine, jadne li mene! A zašto da nesrećno živim,
Kad mi pogibe ti? U gradu, danju i noću, ti mi bejaše ponos…’
Tako tužeći reče, a za njom su ridale žene,
Tako ridajuć’ reče i tuženju podstakne drugu.
Kad već mrca uvezu u dvorove slavne, na odar,
Metnu ga probušeni, a postave uz nj pevače,
Tužnjave začinjače, i zapevahu oni
Zapevku bolnu, a žene iza njih stanu da plaču.
Od njih beloruka Andromaha prvu tužaljku počne,
Hektora rušivojske u rukama držeći glavu…“

Hektorova supruga Andromaha, što se čini i danas za umrlim suprugom, nastavlja tužaljkom:

„Mladi mi izgubi život moj vojno! Udovicu mene
U kući ostavljaš ovde! A luđan još nam je sinčić,
Kojeg nesretno rodismo mi, a ne mislim da će on
Do konja dorasti; s vrha pre će se ovaj srušiti
Grad, jer nesta braniča mu – tebe, a ti ga branjaše,
Čestite žene mu branjaše i ludu mu decu!…
Hektore! A najveći bol će ostati meni,
Jer mi nisi ruke sa samrtnog pružio odra,
Ni reč mi rekao mudru i utešnu, da bih se uvek
Sećala nje, obdan i obnoć roneći suze!“

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here