Home TEMA DANA VEDRANA RUDAN: „MOJA SVEKRVA ME MOLILA DA JE UBIJEM, A JA SAM...

VEDRANA RUDAN: „MOJA SVEKRVA ME MOLILA DA JE UBIJEM, A JA SAM JOJ GOVORILA- IZDRŽI!“

151
0
SHARE

Odnos snaje i svekrve večita je tema – da li otvara vrata pakla i da li je uopšte sklad između majke i žene jednog muškarca moguć?

Iskustva su različita, premda, čini se, prednjače ona loša koja svedoče o diskutabilnom i komplikovanom odnosu dve najbitnije žene u životu muškarca.

Ipak, jedan od primera koji ruši ovakve predrasude napisala je spisateljica Vedrana Rudan i objavila na svom blogu, a mi vam ga prenosimo u celosti:

Umrla je Seka. Imala je četiri sina i muža i unučad i praunuče. Žena iz Benkovca. Školovala se uz rad, bila je godinama daktilografkinja na sudu.

Zašto život žena koje uvijek brinu samo o drugima nikome nije zanimljiv? I one su sanjale kako će sresti i bijelog konja i junaka. I one su se, kao i većina žena, pomirile s istinom da junaka nema, a bijele konje možeš vidjeti u dječjim knjigama koje se više ne čitaju.

Ovu Seku nikad nitko nije pitao je li sanjala. Ispunjavala je tuđe želje, pomagala djeci u ostvarivanju njihovih snova.

Ni u ratu se nije promijenila. Živjeti u Benkovcu za vrijeme rata značilo je živjeti u Krajini. Seka koja nikad nije vidjela razliku između Srba i Hrvata imala je problem. Svi sinovi su joj u Krajini proglašeni “ustašama”, u Hrvatskoj “četnicima”.

Naravno, znam, Krajina se piše malim slovom, krajina je bila i ostala dio Hrvatske, ZNAM! Moramo li i priču o jednoj Seki svesti na priču o Srbima i Hrvatima? Ne, nisam ja kriva, navodim činjenice da bih vam lakše ispričala priču.

Žena je, u Krajini ili krajini pomagala Hrvatima da prežive, pratila ih do “granice” i plakala s njima. Izbjegli Hrvati su, vjerovali vi to ili ne, dolazili k nama u Rijeku i zahvaljivali nam što Seka postoji.

Jednom je napustila Krajinu ili krajinu. Putovala je dvije tisuće kilometara da bi se mogla u nekom mađarskom mjestu sresti sa sinovima.

Ugledala ih je, nije plakala. Dalmatinke gutaju bol da bi njihovoj djeci bilo lakše. Vratila se mužu u Benkovac. Kad je zapuhala “Oluja” isključila je radio preko koga su joj poručivali kojim putem treba krenuti prema Srbiji. Nije željela napustiti Hrvatsku, svoju jedinu domovinu. U njoj se rodila, udala, podigla sinove, dobila unučad.

Divila sam joj se. Puštala je djecu da žive svoje živote. Nikad nije bila “pametnija” od svoje odrasle djece.

Kako svima ugoditi i ugađati, pedeset i sedam godina iz dana u dan kuhati doručak, ručak i večeru? Bez urlanja. Bez kukanja. Zašto bar jednom nije sve te sinove i nevjeste i muža i unuke i rodbinu poslala dovraga?

Je li to samokontrola? Ili je to ljubav? Kad sam je prvi put srela imala sam tremu. Živjela sam s njenim sinom. Starija sam od njega, imala sam dvoje djece. Da se moj sin odlučio na takav izbor, njegova mi se ideja ne bi svidjela. Moja mi je svekrva rekla: „Ako si njemu dobra i meni si.“

Znala je kad moja djeca imaju rođendan, autobusom im je u Rijeku slala omiljene kolače. Moja unuka je bila sretna što ima živu „pranonu“.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here