Međutim, glavne sile nisu sklone išta učiniti u vezi s problemom. Nitko se ne želi previše zapetljati u nestalnu politiku regije. Slijedom toga, one mogu samo potvrditi svoje
protivljenje promjenama granica kako bi odvratile lokalne revizioniste i izdale upozorenja o “prijetnjama nestabilnosti”.
Mislim da je strah od destabilizacije pretjeran jer su se narodi Balkana 90-ih odvojili u relativno homogene zajednice – u početku silom, a kasnije i izborom. Međutim, ako su SAD i EU uvjereni da postoji stvarna opasnost da se područje destabilizira, onda bi taj rizik trebali ublažiti nadgledanjem preuređenja regije, umjesto da kontinuirano odbijaju želju Srba, Albanaca i Hrvata za nacionalnim državama koje su, u nesigurnom okruženju Balkana, jedino stvarno jamstvo njihove dobrobiti.
* Kakva će biti uloga DŽoa Bajdena u budućnosti Zapadnog Balkana? Entoni Blinken poslao je pismo Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u kojem se zalaže za teritorijalni integritet BiH. No, treba li SAD zauzeti čvršći stav? Kakvu vrstu politike prema regiji u sljedećih nekoliko godina očekujete?
– Iz onoga što sam dosad vidio mogu zaključiti da se Bajdenova administracija vraća pristupu iz Obamina doba – snažnoj retorici i slabom angažmanu, jer mora razmišljati o važnijim stvarima, kao što je sukob s Rusijom i uspon Kine. Jasno je da će se u takvoj situaciji američke ambicije na Balkanu sniziti.
Odbijanjem ponovnog otvaranja bosanskog pitanja SAD osuđuju zemlju na još četiri godine paralize. Slično tome, vraćanjem kosovskog pitanja Evropljanima, SAD su osigurale da Kosovo ostane u neizvjesnosti. Pretpostavljam da je Vašingtonu takav ishod u osnovi prihvatljiv, pod uvjetom da se u regiji ne obnovi sukob.
Ostaje nepoznanica kako lokalni revizionisti, a posebno bosanski Srbi, reagiraju na ovo razdvajanje. Milorad Dodik kontinuirano je testirao odlučnost Obamine administracije da sačuva Bosnu, održao je referendum 2016. godine i preživio to iskustvo. U skladu s tim, pasivnost Bajdenove administracije možda će vidjeti kao priliku za nastavak guranja nacionalnog cilja Srba. Međutim, proglašenjem neovisnosti Srbi bi neizbježno skrenuli pozornost SAD-a na Bosnu, i Bajden bi ih mogao kazniti.
* Mogu li se etničke podjele i politika u BiH riješiti u okviru Daytonskog sporazuma? Treba li nam revizija Dejtona?
– Dejton nikoga ne zadovoljava. SAD su rat trebale završiti s jasnim ishodom: podjelom Bosne koja bi ispunila želju Srba i Hrvata za otcjepljenjem i uspostavom održive bošnjačke države. Umjesto toga, Vašington je Bosnu opteretio “sporazumom” koji nijedna od lokalnih strana nije prihvatila i koji od tada pokušava revidirati. Glavni rezultat bio je produljenje rata, iako putem politike, a ne borbe, na štetu bilo kakva značajnijeg političkog ili ekonomskog razvoja u zemlji.
Nitko nema odgovor na pitanje kako pobjeći od dejtonske barijere. Moje je mišljenje da se Bosna, ako želi preživjeti, mora preoblikovati u visoko decentraliziranu državu u kojoj svaka nacionalna skupina može sama voditi svoje poslove.
Međutim, to je neprihvatljivo za Bošnjake koji imaju moć veta, a SAD su jasno dale na znanje da neće nametati ustavnu reformu. To znači da će se lokalna borba nastaviti, i na
kraju će se riješiti bez pregovora, vjerojatno usred neke vrste međunarodne krize koja odvlači pozornost SAD-a i omogućava Srbima i Hrvatima da se odvoje bez rizika od kazne.
